Vrh

Tvoja trenutna lokacija:  Index / Info / Sport

NIJE ŠTOS IZ MINHENA, VEĆ EURO SAN NA JAVI!


U Nemačkoj je završeno Evropsko prvenstvo u fudbalu. Svi smo gledali, a neki su bili i na licu mesta. Imamo zadovoljstvo da vam prenesemo utiske iz prve ruke sa ovogodišnjeg prvenstva Evrope u fudbalu. Priču iz Minhena donosi nam u reportaži sa polufinalne večeri, ali sa osvrtom na putovanje i opštii utisak, naš Srbobranac Darko Vujinović. Slučajno smo se sreli za slavu i onako, više u šali mu rekoh, moraš da nam napišeš nešto sa putovanja u Minhen, Danas stiže reportaža i fotografije. Darko je car! Uživajte i pokušajte da oživite slike i osetite emociju koju je Darko uspešno preneo u tekstu koji sledi...

Inače, Darko se profesionalno bavi fotografisanjem različitih svečanosti i događaja, pa ako vam je potrebna ta vrsta usluge, pozovite Darka: 063 8007 869.


Ponedeljak, 24. jun tekuće godine, sunčano popodne. Ekran mobilnog telefona je zasijao za trenutak, začuo se prepoznatljivi zvuk sa mesindžera. Piše sestra iz Nemačke. A u poruci pozdrav i poziv da dođem u posetu, baš tokom trajanja Evropskog prvenstva u fudbalu. Osmeh od uva do uva i lampica se upalila. DA! Zagrmelo mi je u glavi. To je jedan od onih poziva koji se ne odbijaju, šanse koje se ukazuju kao ziceri na utakmicama i ako ih promašimo, možda ćemo večno žaliti za njima i uzaludno se osvrtati unazad.

Bile su ipak potrebne dve nedelje da se sve kockice poslože na svoje mesto i da nijedna obaveza ne ispašta. Pakovanje je došlo na red i put do Minhena autobusom dug 15 časova. Prva scena po ulasku u bavarsku prestonicu, a koja asocira na kontinentalno takmičenje u najvažnijoj sporednoj stvari na svetu čija se završnica približavala, bio je stub oblepljen logom i bojama EURA. Preko toga grafitom ispisana poruka namenjena UEFI (evropskoj kući fudbala), reklo bi se od strane nekog čije simpatije, blago rečeno, nisu naklonjene pomenutoj organizaciji.

Autobus je posle pomalo iscrpljujućeg puta najzad pristao na peron, sestrin suprug je ubrzo stigao i posle srdačnog zagrljaja krenuli smo ka njihovom stanu. Nije prošlo mnogo vremena kada sam saznao da su ulaznice za spektakularni polufinalni dvoboj između Španije i Francuske na ''Alijanc areni'' rasprodate. Ništa čudno i iznenađujuće, iako sam preko više sajtova pokušao da nađem to dragoceno parče papira, međutim dobio sam signal da mi je trud uzaludan.

Ništa zato, nije da nisam bio pripremljen na takav scenario. Plan B je odavno bio skovan i čekao se pravi trenutak za realizaciju. A on je zvučao ovako – odlazak u Fan zonu u okviru kompleksa čuvenog Olimpijskog grada u Minhenu gde će na više video bimova biti organizovano gledanje susreta ''crvene furije'' i ''galskih petlova''.

Nismo imali previše vremena na raspolaganju, pa sam zajedno sa zetom rešio da rane popodnevne sate iskoristimo da obiđemo mesto gde ćemo ispratiti utakmicu kako bi se uveče bolje snašli i smestili. Već sam ulazak u Olimpijski grad izazvao je u meni oduševljenje zbog bogatog sadržaja koji je nudio. Od zabavnih i neobičnih igara, naravno povezanih isključivo sa fudbalom, mini terena sa veštačkom travom gde su se smenjivale ekipe, zatim plišanog medveda Alberta, zvanične maskote EP 2024. kome su mnogi prisutni prilazili kako bi fotografijom napravili uspomenu na boravak ovde, pa sve do ogromne makete lopte kojom se igralo na samom prvenstvu, kraj koje su takođe gotovo svi pozirali. Tu je bio i deset metara visok bilbord sa porukom zahvalnosti legendi nemačkog fudbala i kapitenu reprezentacije Toniju Krosu čija karijera je okončana nakon ispadanja od Španije u četvrtfinalu.

Naravno, kakav bi to navijač bio da ne kupim i poneki suvenir iz zvanične Fan zone. Od raznovrsne ponude izbor je pao na belu polo majicu sa oznakom EP 2024. i crveni kačket sa motivom Španije.

Red šetnje, pa red odmora u stanu, pesak u satu je ubrzano curio i 21 čas, termin za kada je zakazan polufinalni duel se približio. Dolazak metroom iliti popularnim ubanom, bio je prava odluka zbog potencijalne gužve koja se očekivala. Već na samom ulazu u Olimpijski grad videli smo šta nas čeka.

Euforija se osećala u vazduhu, bubnjari su ispred zagrevali atmosferu, a unutra je već vrelo kao u košnici. Rojile su mi se misli... ''Ti si čoveče sada deo Evropskog prvenstva''. Pretvorili smo se u igle i krenuli da se provlačimo kroz masu fudbalskih fanatika. Dok su neki mirno čekali piće u predugačkim redovima, zet Duci i ja smo hitrim korakom jurili ka video bimu i prenosu koji je trebao da počne za neki minut. Ipak, nismo mogli da u toj gužvi ne primetimo španske navijačice ogrnute zastavama, pa je posle molbe za fotografisanje usledilo i crtanje crveno-žute boje njihove zemlje na obrazima. Kao znak naše podrške ''furiji'' u važnoj bici protiv ''trikolora''.

Ubrzo je usledilo neprijatno iznenađenje u trenutku kada smo došli do ograde gde su se tražile karte za ulazak na travnato polje, odakle je zapravo i planirano gledanje meča sa pravim užitkom. Poput mnogih, nismo znali gde su one mogle da se nabave, za to je već očigledno bilo kasno zbog popunjenog kapaciteta, pa smo gledali da se kraj ograde izborimo za što bolji pogled na ogromni ekran.

I baš kada smo se smestili u onom metežu prepunom ljudi sa svih strana Starog kontinenta, pa i ostatka sveta, Francuzi su poveli. Usledili su usklici oduševljenja velikog broja pristalica Mbapea i drugova, a među njima je bio značajan broj Nemaca, čije su simpatije bile usmerene ka španskom rivalu, pošto ih je reprezentacija sa Pirinejskog poluostrva ostavila uplakane nakon eliminacije četiri dana ranije.

Tuga crveno-žute strane Fan zone u Minhenu, srećom i po mene, nije dugo trajala, zbog dva gola i preokreta u kratkom roku. Momak koji je stajao ispred nas obučen u dres Španije sav u ekstazi zbog promene rezultata okrenuo se ka meni i pozdravio kao sa najrođenijim, videvši da na licu imam obeležja njegove otadžbine. ''Vamoooos!!!'' vikao je iz sveg glasa.

Potok emocija naroda čije su sudbine, iz raznoraznih razloga, tu noć bile vezane za Olimpijski grad,  a ne deset kilometara udaljenu ''Alijanc arenu'' gde se odigravalo polufinale, navirao je sa svih strana. Oko nas Česi, Filipinci, Marokanci, Holanđani, Englezi, Japanci, Nemci, Španci, Francuzi i gomila drugih nacija, u obeležjima mnogih reprezentacija, pa i klubova, sa pažnjom su pratili razvoj situacije, uglavnom sa pivom u rukama. Prilazi nam i TV ekipa sa molbom za izjavu, međutim pošto traže tečan nemački i da smo u nekom dresu ili majici sa EP, morali smo da odbijemo. Meni je falilo ono prvo, a Duciju drugo.

Stiglo je i poluvreme i ukazana šansa da se svi koji su stajali kod ograde spuste dole na travnato polje. Jedan za drugim krenuli su navijači da koriste nesmotrenost redara, bez problema su pokidali traku i kao stampedo jurišali ka svom cilju. Prepoznao sam da je pravi trenutak da im se priključimo i bez mnogo nećkanja pozvao zeta Ducija da krenemo. Obezbeđenje je bespomoćno posmatralo šta im se odigrava pred očima, jer protiv mase nisu imali efikasnog leka.

Kada smo se smestili iza jedne Portugalke i Indijke sa bojama Španije na obrazima, shvatili smo da smo na istoj strani. Uz osmehe i navijačke štapove koje smo pronašli u blizini, nastavili smo da dajemo podršku furiji. Tik levo od nas, majka sa dve devojčice, sve ogrnute španskim zastavama. Utakmica je tekla, do promene na semaforu nije dolazilo (2:1), i čekao se samo poslednji sudijski zvižduk da počne velika žurka u kompleksu Olimpijskog grada.

I gotovo je! Francuzi odlaze pognutih glava i ostavljaju glavnu scenu pobednicima. Španci su sada glavne zvezde i zasluženo im pripada sva slava. Svi smo pozvani na njihovu ''la fiestu''. Usledilo je za mene neizbežno fotografisanje sa navijačima pobedničkog tima, od glave glave do pete u nacionalnim bojama, uz razmenu nekoliko reči na španskom.

Euforija, sreća, osmesi svuda oko nas. Veća grupa slavljenika napravila je pravi šou sa skakanjem i povicima ''Mi smo Španci'', toliko da je snimatelj sa televizije potrčao da zabeleži ove upečatljive kadrove i vrati se u redakciju uspešno obavljenog posla. Eskalacija se desila kada je gore pomenuta ekipa pronašla mršavog, dugokosog, kovrdžavog momka koga je bacala u vazduh uz povike ''Kukurelja, Kukurelja'' iz razloga što neverovatno liči na jednog od najboljih španskih fudbalera na ovom Evropskom prvenstvu.

Prepun utisaka, omađijan i omamljen svim viđenim i doživljenim krenuo sam sa Olimpijskog parka. Posle svega, mogu reći, Španci, kupili ste me, postao sam vaš!

¡Vamos España!

Darko Vujinović



 

Postavio: Administrator dana 2024.07.17

 

                                    

 

Glasaj
     

Komentar na ovu vest mogu ostaviti samo registrovani korisnici našeg portala!
 Prijavi se
PESMA DANA

Pretraga
Prenos Skupštine
Partneri
Oglasi
Srbobran.net
Instagram
Termoglas
Reklam Dizajn
Raspored sahrana
Apolon
Pc world
Old Times Pub
King
gold cakes
Minipani
Index
Ignis
Kos
Statistika







Ko je online?
clanova: 0, gostiju: 68
                              
stampaj | Powered by Koobi:CMS 7.72 © Bitskin® Webdesign | Redakcija | Lesezeichen / Weitersagen